Jednom sam angažirao stolara da mi pomogne renovirati staru poljsku kuću, a upravo mu je bio završio prvi težak dan na poslu.

Pukla mu je guma pa je izgubio jedan sat rada, električna pila mu je otkazala, a sada mu se stari kamionet odbijao pokrenuti. Dok sam ga vozio kući, sjedio je ozbiljan u kamenoj tišini.

Na dolasku pred njegovu kuću, pozvao me da upoznam njegovu obitelj. Dok smo hodali prema vratima, nakratko je zastao ispred malog stabla, dodirujući vrhove njegovih grana s obje ruke. Prije nego što su se vrata kuće otvorila, on se nevjerojatno transformirao. Njegovo preplanulo lice zasjalo je osmijesima te je zagrlio svoje dvoje male djece i supruzi dao poljubac.

Zatim me je otpratio do automobila. Prošli smo pokraj stabla, a ja sam gorio od znatiželje. Pitao sam ga što je to što sam maloprije vidio.

 

“Oh, to je moje ‘stablo briga’”, odgovorio je. “Znam da ne mogu izbjeći probleme na poslu, ali jedno je sigurno, ti problemi ne pripadaju kući, mojoj ženi i djeci. Zato ih samo objesim na stablo svake večeri, prije nego što uđem u kuću. Ujutro kad krenem na posao ponovo ih uzmem.”

Na trenutak zastane. “Ali smiješno je…,” nasmije se, “…kad u jutarnjim satima dođem kako bi ih ponovo pokupio, nema ih ni približno onoliko koliko se sjećam da sam ih objesio večer prije.”

Nepoznati autor

Komentari

Pratite nas na FB!

Lajkujte Dnevni Magazin!
X Zatvori