Mi smo glasni ljudi. Možda ne po jačini glasa, ali barem po mnogo riječi. To jest, možda nećemo vikati cijelo vrijeme, ali većina nas se čuje gotovo cijelo vrijeme. Postavljamo izjave, slike, videozapise svima koji zatrpavaju društvene medije svojim mrakom.

Možda se, dakle, poticaji koje nalazimo u Izrekama o našem govoru ne odnose samo na doslovna usta i riječi; možda ih se jednako može primijeniti na sve načine na koje prikazujemo sami sebe.

Pogledajte, stoga, ono što nalazimo u Izrekama 21,23: „Tko čuva svoja usta i jezik svoj, čuva od nevolja dušu svoju.“

Ili Izreke 13,3: „Tko čuva usta svoja, pazi na život svoj; a tko razvaljuje usne svoje, na propast mu je.“

Postoji mudrost u tome da usta ostanu zatvorena. Sigurno ne cijelo vrijeme, ali zasigurno više nego što to čini većina od nas. No, to je mnogo, mnogo lakše reći nego učiniti. U društvu ubrzanih događanja, u svijetu instant mišljenja i reakcija, te u kulturi u kojoj se čini da najglasniji glas uvijek pobjeđuje, kušani smo i sami se oglasiti. Odmah. I to, glasno. Razmatrajući suprotni glas mudrosti u Izrekama, vidim barem tri duhovna razloga zašto je dobra ideja češće držati usta zatvorenima.

1. Služenje drugima.

Često puta, moj kratki govor izdaje moj fokus. Uostalom, jedini način na koji mogu tako brzo odgovoriti nekome jest ako razmišljam o svojoj pametnoj izjavi još dok sugovornik govori umjesto da ga zapravo poslušam. S druge strane, ako svjesno donesem odluku da držim usta zatvorena, tada bih pronašao mnogo više intelektualne energije za istinsko slušanje i obradu onoga što netko drugi govori. Tada je moja šutnja način na koji istinski mogu služiti drugima, jer istinska služba je više od toga da jednostavno činimo nešto za nekoga; to je razmišljanje o nekome više nego o sebi. Svakako je odlično polazište takvog služenja aktivna odluka da ćemo slušati njihove riječi više nego vlastite.

2. Priznavanje svog nedostatka.

Postoji još jedan stih u Izrekama koji kaže: „I luđaka se, kada šuti, smatra mudrim; kad zatvori usne svoje, smatra ga se razumnim“ (Izreke 17,28). Moj tata je ovako formulirao ovu izreku: „Bolje je šutjeti i biti smatran bezumnim, nego govoriti i ukloniti svaku sumnju.“ Drugim riječima, pametno je držati usta zatvorena, jer ako ih otvorite, sve što ćete pokazati jest neznanje o određenoj temi, osobi ili problemu. No, ako znam o sebi – da nisam najpametniji, najoštroumniji ili najmudriji, onda držanje usta zatvorenima nije neka vrsta pametne ideje. To je zapravo potvrda s moje strane da nemam ništa vrijedno za dodati u tom trenutku. I to je u redu. Zapravo, daleko je bolje od otvaranja usta samo da bih se pokušao dokazati pred puno ljudi.

3. Prihvaćanje djela Duha.

Jedan od razloga zbog kojih govorim brzo jest taj što mi je neugodno kad nastane tišina. Ja sam tip koji će uvijek govoriti u prostoriji, ne zato što nužno imam nešto vrijedno za reći, već zato što ću učiniti sve da izbjegnem nelagodu koja dolazi iz tišine. To je problem, jer upravo za vrijeme tih tišina Duh Sveti čini neko dobro i vječno djelo. U tim trenucima netko može biti osvjedočen za svoj grijeh. Netko bi mogao osjetiti istinsku tugu zbog situacije u svom životu. Mogao bi razmišljati o najvažnijim pitanjima. A ja bih, kako bih ublažio nelagodu tišine, stajao na putu tog dobrog i trajnog rada na nečijoj duši koji se treba dogoditi. I ovdje, mudrost Izreka pogađa u srž.

Dakle, tišina govora nije neka vrsta socijalne neugodnosti. Ili barem nije kad se ta tišina namjerno kultivira kao dio rasta Isusovog učenika. Umjesto toga, ta tišina označava onoga tko se pouzdaje u Isusa i Njegovu silu, a istodobno je svjestan svojih vlastitih velikih nedostataka. I to je divno mjesto, mjesto na kojem se ponovno susrećemo s evanđeljem.

Autor: Michael Kelley; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Michaelkelley.co

Komentari

Pratite nas na FB!

Lajkujte Dnevni Magazin!
X Zatvori