Život taksista u New Yorku je pun čudnih i zanimljivih događaja. U gradu koji nikad ne spava, ovi žuti automobili se konstantno probijaju kroz saobraćaj, prevozeći putnike sa jednog na drugo mjesto.

Ali jednog dana, jedan taksista je dobio poziv na jako posebnu adresu. Ono što je doživio tog dana ga je jako dirnulo te je odlučio podijeliti priču sa ostatkom svijeta.

“Pozvan sam na adresu. Kao inače zatrubio sam ali niko nije izašao van.

Ponovio sam to ali opet niko nije izašao. Bio sam nestrpljiv jer je to bio moj posljedni poziv za taj dan, te mi je malo falilo da odem, ali sam ipak odlučio ostati. Pozvonio sam na vrata i čuo star i krhak glas: ‘Samo momenat’.

Nakon što su se vrata konačno otvorila, vidio sam malu, stariju gospođu kako stoji. Imala je najmanje 90 godina i držala je kofer u rukama. Mogao sam čak vidjeti i u stan i bio sam iznenađen sa onime što sam vidio.

Izgledalo je kao da niko tu nije živio duže vremena. Sav namještaj je bio prekriven plahtama a zidovi su bili prazni. Jedina stvar koju sam vidio bila je kutija puna slika kako stoji u ćošku.

‘Izvinite mladiću, ali da bi mogli odnijeti kofer do automobila?’ pitala je gospođa. Uzeo sam kofer i stavio ga u gepek. Zatim sam se vratio i gospođu dopratio do automobila.

 

Zahvalila mi je i rekao sam da se prema svima ponašam kao što bi se ponašao prema svojoj vlastitoj majci. Nasmijala se a zatim je ušla u taksi i rekla mi adresu, te me zamolila da ne vozim kroz centar grada. Kada sam joj rekao da će vožnja duže trajati rekla mi je da ne žuri nigdje jer ide u hospis.

Pomislio sam u sebi: Hospis je mjesto gdje ljudi idu da umru. ‘Ne ostavljam porodicu iza sebe, doktor mi je rekao kako nemam još puno vremena’ rekla je žena niježno.

Tada sam ugasio taksimetar i proveli smo 2 sata vozeći se po gradu. Pokazala mi je hotel gdje je radila kao recepcionarka. Također mi je pokazala i svoju staru kuću gdje je živjela sa svojim mužem, te plesni studio u koji je išla kao mlada djevojka.

 

Dok smo prolazili nekim ulicama, zamolila bi me da vozim sporije kako bi sve mogla da vidi. Nakon nekog vremena je rekla kako je umorna i da je vrijeme da je odvezem u hospis.

Kada smo stigli, iznenadio sam se kako je on zaista mali. Kada smo stali ispred, dvije medicinske sestre su izašle i pomogle joj da izađe. Upitala me koliko je dužna dok je rovila po svojoj torbi.

Rekao sam joj da ne duguje ništa. ‘Ali moraš zaraditi novac kako bi živio’ rekla je, na što sam joj odgovorio da postoje i drugi putnici. Prišao sam joj i zagrlio je, a on mi je zatim rekla ‘Učinio si jednu stariju ženu sretnom dok je pravila svoje posljednje korake’. Rukovali smo se i zatim sam otišao.

Moja sljedeća smjena je već počela i našao sam se vozeći se kroz grad bez cilja. Zapitao sam se šta bi se desilo da sam otišao odmah poslije prvog trubljenja?

Kada se prisjetim te večeri, vjerujem da je to jedna od najbitnijih stvari koje sam uradio u svom životu. U našim haotičnim životima svi se fokusiramo na velike, bombastične trenutke.

Ali vjerujem da su tihi trenutci i sitne stvari ono što je zapravo bitno u životu. Trebali bi više uživati u njima. Trebali bi biti strpljiviji i čekati prije nego što počnemo da trubimo. Možda tada shvatimo šta je zapravo bitno.”

Ovo je zaista bio čudan trenutak i natjerao nas je da zastanemo na trenutak i zapitamo se šta nam je zapravo bitno u životu.

(Virealno.com)

Komentari

Pratite nas na FB!

Lajkujte Dnevni Magazin!
X Zatvori