Pre više od tri decenije, tokom ratnih dešavanja u Sarajevu, Ivan je bio teško ranjen i bez svesti. Njegove šanse da preživi bile su minimalne. U trenutku kada su meci i geleri padali na sve strane, jedan mladić iz Sarajeva dotrčao je do vozila Crvenog krsta u kojem se nalazio ranjeni Ivan.
Spašavanje pod kišom metaka
Mladić je, prema Ivanovom svedočenju, svojim telom zaštitio ranjenog čoveka, izvukao ga i ubacio u stari kombi, zajedno sa još jednim teško povređenim strancem. Vozilo je velikom brzinom krenulo kroz razrovane sarajevske ulice, dok je spasilac pokušavao da ih održi budnima i živima.
U bolnici na Koševu usledile su duge i teške operacije. Ivan je primio veliku količinu krvi i tek sledećeg jutra se probudio. Preživeo je. Njegov saputnik, nažalost, nije imao istu sudbinu.
Susret u bolnici koji se pamti ceo život
Nekoliko dana kasnije, isti taj vojnik Armije BiH došao je da poseti ranjenog čoveka u bolnici. Doneo je napolitanke — u vreme kada je hrane bilo veoma malo. Iako Ivan zbog povreda nije mogao da jede, taj gest ostao mu je duboko urezan u sećanje.
Razmenili su nekoliko rečenica, pričali o muzici, o Beogradu i Sarajevu, o stvarima koje su tada delovale daleko i nedostižno. Rastali su se bez velikih reči, ne sluteći da se više nikada neće videti.
Potraga koja je trajala decenijama
Godinama kasnije, Ivan je pokušavao da pronađe čoveka koji mu je spasao život. Tražio je informacije, pitao poznanike, nadao se da će se jednom sresti i u tišini zahvaliti.
Istinu je saznao tek mnogo kasnije.
Mladić koji ga je izvukao pod kišom metaka poginuo je u decembru 1992. godine, braneći Sarajevo. Bio je Ivanovo godište. Čovek zahvaljujući kojem danas postoje njegove ćerke i sin.
Poruka koja nadilazi vreme
Ova priča, kako su mnogi komentarisali na društvenim mrežama, ne govori o ratu, već o ljudima. O trenucima kada nacionalnost, vera i granice prestaju da budu važne, a ostaje samo čovek koji pomaže drugom čoveku.
Trideset godina kasnije, zahvalnost i sećanje ostaju.
