Ova objava s Facebooka, koju je napisala Dayna Mager, sadrži predivnu, istinitu poruku o roditeljstvu svim majkama na svijetu:

“Ovo je slika od prije nekoliko tjedana. Da, popela sam se u kolijevku u nadi da ću smiriti svoju malenu djevojčicu, koja je vrištala, zajapurena u licu i sva u suzama. Moj suprug nas je zatekao ovako i fotografirao nas. Odlučila sam da objaviti ovu sliku, jer ona izražava suštinu mojih osejaćaja i mojih pitanja “zašto…” Bilo je to na vrhuncu te iscrpljujuće, predivne stvari koju nazivamo roditeljstvo i dobro se sjećam obećanja kojeg sam svojoj kćerki dala.

Jedan od prvih puta kada smo Matt i ja ostavili svoju Luellu na čuvanje nekom drugom, bilo je kada smo otišli na koncert duhovne glazbe. Na tom skupu, jedan misionar je ispričao svoje iskustvo, koje me je dobrano prodrmalo i osvijestilo. To je bio trenutak koji se zauvijek urezao u moje krhko i puno hormona srce mlade majke, koje je već postalo sto puta krhkije nakon što sam prvi put ugledala svoju kćerkicu.

Taj misionar posjetio je jedno sirotište u Ugandi. Iako je prije toga već bio u posjeti mnogim sirotištima, ovo sirotište bilo je drugačije. Ušao je u rodilište u kome je ležalo preko stotinu beba, naguranih jedna do druge u kolijevkama. Na njegovo zaprepaštenje, jedino što je mogao čuti bila je apsolutna tišina. To bi bilo čudno za bilo koje rodilište, a kamoli za rodilište u kojemu je ležalo preko 100 novorođenčadi. Okrenuo se svom vodiču i upitao je zašto su bebe tako tihe. Njezin odgovor je nešto što nikada neću zaboraviti. NIKADA! To je bio moj “zašto” trenutak.

Pogledala ga je i rekla: “Nakon otprilike tjedan dana i bezbrojnih sati plakanja, one na posljetku prestanu plakati, jer shvate da nitko neće odgovoriti na njihovo dozivanje…”

One prestanu plakati kada shvate da nitko ne dolazi. Ni za 10 minuta, ni za 4 sata, a možda i nikada…

To me je slomilo!

Bila sam skrhana. Doslovno ste mogli pokupiti djeliće mog srca, razbacane po podu crkve. Ali, umjesto toga, u meni se rodila čežnja, glad… Donijela sam odluku u sebi.

Stigli smo kući i te noći, dok je Luella kraj mene odmarala svoje maleno, svega 4 kg teško tijelo, dala sam joj obećanje, obećanje da ću joj se uvijek javiti kada me pozove.

Uvijek!

Makar i u 2 sata ujutro, ako me prodoran vrisak iz monitora za bebe probudi, ja ću doći do nje.

Naći ćemo joj se pri ruci kada je prvi put neko povrijedi, kada joj prvi put slome srce. Bit ćemo tu da je zagrlimo, da joj damo priliku da nam se izjada, da donese pravu odluku. Bit ćemo tu za nju. Svojim suzama i frustracijom povremeno ćemo joj pokazati da je u redu plakati i da je u redu pokazati svoje osjećaje. Neka stekne povjerenje da ćemo joj uvijek pružiti utočište i da je nikada nećemo ostaviti na cjedilu.”

(novizivot)

Komentari

Pratite nas na FB!

Lajkujte Dnevni Magazin!
X Zatvori